Svi događaji

Do sada najbolji događaj na kom sam bila — tri dana na jednom od vodećih evropskih festivala kreativnosti, dizajna i brendinga.

Kada
Gde
Frankfurt, Nemačka
Naslovna slika: Forward Festival

Tri dana u Frankfurtu, na Forward Festivalu 2026. Predavanja, radionice, Adobe veče — i deo koji nisam planirala, a to je razgovor. Dizajneri i studiji iz cele Evrope, u zgradi u kojoj nikome nije trebalo objašnjavati zašto je sve ovo važno.

Do sada je to najbolji događaj na kom sam bila. Hoću da budem precizna oko toga zašto, jer „bilo je inspirativno" je rečenica koja prestane da znači bilo šta dok se u ponedeljak vratiš za svoj sto.

Posetioci festivala čekaju ispred zgrade u Frankfurtu, pod natpisom Forward Festival preko stakla.
Puna sala obasjana crvenim platnom, na kom piše: how to make the logo bigger when the world is burning?
Govornica za pultom pored projekcije raskošnih srebrnih slova.
Dvoje govornika na bini ispred slajda na kom piše „Compose the Future“.
Sala iz ugla publike, dok platno pita kako da nastavimo da dizajniramo a da ne otupimo na svet u kom dizajniramo.
Govornik vodi salu kroz tri naslovnice časopisa 032c na velikom platnu.
Govornik usred rečenice pored slajda na kom piše „We believe in the power of design“.

Program kroz koji radiš, ne kroz koji sediš

Ono što Forward razdvaja od konferencije jeste to što ne stavlja samo ljude na binu. Tri dana su išla kao predavanja i radionice, a ta dva formata rade potpuno različite poslove.

Predavanje ti daje tuđe zaključke — gotov argument, studiju slučaja iz koje su izbačene sve slepe ulice. Korisno je i bezbedno. Radionica te tera da napraviš nešto loše, u sobi punoj ljudi kojima je ovo posao, bez vremena da to prethodno uglancaš.

Samo jedno od to dvoje menja način na koji radiš.

Adobe veče

Posebno veče kratkih govora i interaktivne sesije, koje se ispostavilo kao format iz kog sam te nedelje najviše izvukla.

Kratki govori su iskreni na način na koji dugi nisu. Skrati govornika na nekoliko minuta i moraće da počne od onoga u šta zaista veruje, jer više nema mesta za uvod. A interaktivna sesija radi publici ono što radionica radi rasporedu: prekida te u klimanju glavom i tera da staneš iza nekog odgovora.

"Alati ne znače ništa bez inputa" — puna sala, i niko se ne buni.
Châtelet plakati na velikom platnu, roze i ogromni.
Štamparska stanica — ideje zalepljene na zid, još mokre.
Narukvica koja me je provela kroz sva tri dana.

Hodnik je bio program

Studio vodim sama. Tu odluku bih ponovo donela, i ima tačno jednu stvarnu cenu: nema nikoga u sobi ko će mi reći da grešim.

Zato tri dana razgovora sa dizajnerima i studijima iz cele Evrope vrede više nego što zvuče. Ne umrežavanje — tuđe vizit-karte me ne zanimaju. Nego onaj obični razgovor o zanatu koji ne možeš da vodiš sam sa sobom: kako neko drugi naplaćuje rebrend, gde povlači granicu sa revizijama, šta radi kada se klijent zaljubi u pogrešan pravac.

Pola onoga što sam ponela kući nije došlo sa bine.

To nije zamerka programu — to je ono čemu dobar program i služi. Skupi prave ljude u istu zgradu i da im razlog da u šest uveče još uvek budu tu.